Detinjstvo – nekad i sad

Sećate li se dobrih starih vremena kada smo po ceo dan ispred zgrade igrali „između dve vatre“, a čim padne mrak oni stariji ostajali bi i igrali „žmurke“, a mlađi tužni išli kućama? Tada nije bilo lepših kolačića do onih koje napravimo od peska, niti je bilo udobnijeg doma od udubljenog prostostora između dve zgrade. Vodili smo čitave ratove oko toga kome pripada koje ulično štene, hranili ih, davali im imena i držali ih u naručju po ceo dan.

Svakog dana, iznova i iznova, režirali bismo novi scenario za naše Barbike, presvlačili bismo ih po sto puta, smišljali zanimljive dijaloge, a najviše pažnje otišlo bi na najlepšu Barbiku i jednog jedinog Kena. Svaki ćošak u kući, polica, tepih ili krevet pretvarali bi se u predivne kuće za Barbike, a svaka vaza, svećnjak, podmetač ili knjiga postajali bi raskošan nameštaj.

Nije bilo veće sreće i rumenijih obrščića nego onda kada u rancu pronađemo ljubavno pismo aninimnog autora, premda veoma dobro znamo ko ga je napisao. I svako naopako napisano slovo ili deformisano srculence da još veću čar ovom veoma važnom dokumentu.

Sada, kada smo već duboko zagazili u odrasle, ostaje nam da se sećamo kako je to nekada bilo divno, ali sada da vidimo neke nove klince, koji uživaju u „našim“ igrama, teško. Sve one igre, koje smo mi sami smišljali, današnja deca imaju već napravljene, samo treba da sednu za računar i odigraju ih. Virtuelne Barbike i njihove kućice, zamenile su one prave, opipljive. Dečija ljubavna pisamca postala su poruke na fejsbuku i komentari na fotografijama, koje nisu grupne, naivne i smešne kao naše, već ispozirane, pa čak i provokativne.

Moram priznati da sam se i zgranula i zabrinula kada mi je na fejsbuku stigao zahtav za prijateljstvo od petogodišnje komšinice; ili kada je moja trogodišnja kumica sama uključila „Pepu-prase“ na jutjubu. Svakodnevno gledam svog mlađeg brata kako, sa slušalicama u ušima, priča sa računarom, pardon, sa svojim drugarima, udarajući prstima po tastaturi.

„Kuda ide ovaj svet?“ je jedno od često postavljenih pitanja, na koje nikad niko nije uspeo da odgovori. Činjenica je da će današnja deca, kada postanu odrasli, mnogo bolje nego mi poznavati rad na računaru, odlično se snalaziti na internetu, znati mnogo više informacija nego mi, govoriti tečnije i bolje strane jezike, ali ono u čemu nikada neće zablistati jeste mašta, kreativnost, fizička sposobnost, drugarstvo, a to su mnogo vrednije stvari.