Kragujevac je poznat po prvom teatru, nekada Joakim Vujic, danas Knjaževsko srpski teatar, ali daske "koje život znači" trebalo je neko da osvaja. Nedavno smo se prisetili velikog komičara Mije Aleksića, a danas ćemo otvoriti dnevnik doajena glume - Ljube Tadića koji je upravo u teatru u Kragujevcu pekao svoje umeće, igrao se i pripremao se za poziv glumca.
Spada u red najnagrađivanijih glumaca na na prostorima bivše Jugoslavije, za njega važi da je bio glumac u pravom smislu te reči. I mi ćemo se prisetiti samo glumca, ovog koji je božanstveno i odmereno govorio najteže glumačke komade, recitale kupovao publiku, gonio je u trans, mamio aplauze i suze.
Ljuba Tadić, rodio se u Uroševcu 31. maja 1929. godine. U gimnazijalskim danima, davne 1944. godine zanimao se glumom, naslućujući svoj budući poziv. U ranim, početničkim glumačkim koracima smelo se oprobao u dramskom rekvijemu streljanim đacima u tek osnovanom Kragujevačkom pozorištu, de ostaje do samog upisa na Akademiju za pozorišnu umetnost, tokom 1949. godine. Ljuba je skoro pet decenija života bojio nijansama glume, noseći maske raznih uloga u beogradskom dramsom pozorištu, potom kao deo ansambla Ateljea 212, Jugoslovensko dramskog pozorišta, sve do statusa slobodnog umetnika. Tokom sedme decenije života rekao je :
"Naigrao sam se. Imao sam 15 godina kada sam stao na scenu Kragujevackog pozorišta, a u Beogradskom dramskom sam zaigrao kao student u klasi Jože Laurencića. Ako je do igranja, naigrao sam se. Igrao sam uloge onda kada je trebalo, i to u svim beogradskim pozorištima. Gostovao sam po celoj ondašnjoj Jugoslaviji, i evo opet igram."- to govori o njegovom angažmanu i kvalitetu u domenu pozorišta i filma.
Ljuba Tadić dobitnik je brojnih nagrada i priznanjima, neke od njih su: Oktobarska nagrada grada Beograda 1969. ; Sedmojulska nagrada SR Srbije 1970. ; Zlatni lovorov venac za životno delo na MES - u Sarajevu 1989. ; Dobričinim prstenom, koja mu je prema njegovim rečima bila jedna od najdražih.
Tadić je važio za traženiju medijsku ličnost, okupan intelektualnom žustrinom i samosvešću, izrazito naglašene individualnosti, imao je istaknuti društveni i politički angažman.
"Iako je primarno pozorišni glumac, mnogo nastupa na radiju, televiziji i u više od 60 filmova, ostavljajući svuda pečat svoje osobenosti. Bez obzira na sklonost izvenoj teatarskoj stilizaciji, privlači film, reditelje svih generacija, zahvaljujući ne samo svojoj glumačkoj evoluciji, već i doslednosti u izboru uloga kojima će se moći iskazati i nezavisno od uspeha filma."
Glumac čudnog afiniteta, umeća, gotovo savršenog govornog aparata, besprekorne dikcije govorio je oštro kako o svom zanatu, tako i o društveno - kulturnim prilikama : "Pričamo o politici i fudbalu. A to je jedino što zanima naše ljude. Nemojmo imati iluzija da će neko pričati o knjizi koju je pročitao ili predstavi koju je video."
Često ga nije bilo na sceni i u javnom životu, na šta je on odgovarao: "Ja sam se često gubio iz posla, čas sam radio, pa nisam, takva mi je sudbina. Ali zato dugo trajem pa se ti izostanci ne primećuju."
Mnogi ga pamte po ovoj rečenici: „Jedino u pozorištu 'Boško Buha' nisam igrao. Nisam mogao, ovako glavat, da plašim decu.“
Umro je 28. oktobra 2005. u poznim godinama života, bio je počasni vladar scene decenijama, nekoga je obožavao neko mu je zamerao na nečemu, ali jedno je sigurno glumac višeg ranga krio se iza imena Ljuba Tadić.
Kada nekoga žele da pohvale da je dobar glumac kažu : "Skoro, pa kao Ljuba Tadić".